Osnovna škola Molve

Pozitivno usvojene radne navike imaju veliki utjecaj na život svakoga čovjeka, no s radnim navikama se ne rađamo, to je dio razvojnog procesa koji se usvaja tijekom života. Mnogi uspješni znanstvenici, umjetnici i sportaši ističu da postižu dobre rezultate zahvaljujući prvenstveno upornom radu, a manje nasljednim osobinama (talentu, intelektualnim sposobnostima, tjelesnim predispozicijama...). Stoga, proizlazi da su na vrijeme i pravilno usvojene radne navike preduvjet  uspješnog napredovanja djeteta u životu općenito.

Usvajanje radnih navika počinje već samim djetetovim rođenjem. Djetetu osiguravamo njegu i životne uvjete koji prate određeni ritam – hranjenje, spavanje, kupanje po dnevnom rasporedu te se odvija u približno istim vremenskim intervalima. Kako dijete raste, tako raste i njegovo uključivanje u obiteljski život. Igra je djetetova osnovna aktivnost i putem igre dijete u ranom periodu uči sve životne vještine. Čim počne svjesno sudjelovati u komunikaciji i interakciji s drugim članovima obitelji, ono razvija radne navike. Kada dijete počne hodati i samostalno se baviti određenim aktivnostima - igrati se, usvajati higijenske navike, a to je otprilike oko godine dana života ili nešto ranije, ono se može početi navikavati na pospremanje igračaka, oprati ruke prije obroka, dohvatiti predmet koji od njega tražimo i odložiti ga na mjesto koje mu pokažemo i sl. Smisao navikavanja djeteta na određene radnje, tj. usvajanje radnih navika već od najranijeg djetinjstva je priprema djeteta za proces školovanja i život.

Predškolska dob

Aktivnosti kojima se dijete bavi, pa tako i usvajanje radnih navika, trebaju biti usklađene s uzrastom i mogućnostima djeteta. U predškolskom razdoblju dijete stječe temelj za uspješno školovanje. Predškolsko razdoblje najburnije je u životu svakog pojedinca. Rast i razvoj djeteta u tom je razdoblju čudesan. U samo nekoliko godina, od bespomoćne bebe koja potpuno ovisi od pomoći okoline, pred nama osvane mali čovjek koji može razmišljati, koji upija nova znanja, koji paralelno može komunicirati s okolinom na više jezika. To je razdoblje kada se stječe temelj navika kulturnog ophođenja, higijenskih i pozitivnih radnih navika, koje će se tijekom života nadograđivati.

Tijekom predškolskog perioda možemo dijete navikavati da održava urednim svoj izgled – da se samostalno umije, počešlja, opere zube, pusti vodu nakon obavljanja nužde, pospremi igračke nakon igranja u za to predviđeni prostor, samostalno pere ruke prije jela, koristi ubrus za vrijeme obroka, da svoj pribor za jelo odloži u sudoper ili perilicu posuđa nakon obroka. Također, može se  brinuti o svojoj odjeći i obući, ali i obavljati jednostavnije i neopasne poslove u kućanstvu uz pomoć i nadzor roditelja i starijih članova obitelji (poravnati krevet nakon ustajanja, zaliti cvijeće, nahraniti kućnog ljubimca, pomesti pod, izvaditi poštu iz poštanskog sandučića, obrisati prašinu i sl.)

Najvažniji u procesu usvajanja radnih navika je da dijete sve što zahtijevamo od njega radi dobrovoljno, a ne pod prisilom. To je proces koji se odvija postupno i radne obveze koje dijete usvaja i preuzima stječu se putem igre strpljivo i dosljedno. Treba biti odmjeren u zahtjevima što znači prilagoditi zahtjeve uzrastu i mogućnostima djeteta, ali isto tako treba biti strpljiv i dosljedan te pomoći kod njihovog izvršavanja. Odrasli u svojim nastojanjima i zahtjevima često griješe jer nisu dosljedni i dovoljno strpljivi. Ako npr. zahtijevamo da dijete pospremi svoje igračke u kutiju, tada tom zahtjevu moramo biti dosljedni svakodnevno, a ne samo povremeno kad se nama to čini zgodno. Ponekad nemamo dovoljno vremena, žuri nam se ili nam se jednostavno ne da „natezati“ s djetetom koje odbija izvršiti obvezu pa to učinimo umjesto njega. Tu leži korijen problema u kasnijem izbjegavanju izvršavanja obveza, što za posljedicu ima i teškoće u  razvijanju  radnih navika za obavljanje školskih obveza.

Polazak u školu - kako motivirati dijete i stvoriti mu radne navike učenja?

Polaskom djeteta u školu u obitelji se događaju mnoge promjene, prvenstveno organizacijskog karaktera. Ima djece koja lako uče i na to ih ne treba posebno poticati. Dijete zainteresirano za matematiku može rješavati zadatke satima, samo zato što mu je to zanimljivo. Za takvu djecu kažemo kako imaju razvijenu unutarnju ili intrizičnu motivaciju. No, ima djece koja za školske aktivnosti nemaju prirodnog interesa i rade to samo zato što moraju, boje se kazne, znaju da će razočarati roditelje. Ima i onih koji su potpuno nezainteresirani te ih se teško pokreće i uz poticaj, nagradu, pohvalu. To su mučne i teške situacije za roditelje i djecu. Roditelji neprestano moraju opominjati dijete na školske obveze koje su njemu mrske. Općenito je poznato da nikoga ne možemo naučiti nekoj radnji ili znanju ako to ne želi. Zato je važno dijete motivirati za aktivno rješavanje školskih obveza. Kako bi dijete moglo što aktivnije i produktivnije učiti, od velikog je značaja osigurati mu optimalne uvjete za učenje. Oni više ovise o općem obiteljskom okruženju nego o materijalnim prilikama obitelji.

1. POZITIVNO OBITELJSKO OZRAČJE

Organizacija učenja može biti otežana u skučenim stambenim i lošim  materijalnim prilikama, no sloga roditelja i njihova zajednička briga za učenje i odgoj djece je najvažnija za njihovo psihičko zdravlje.

2. DNEVNI RASPORED RADA U KUĆI

Dijete mora i želi znati kada je vrijeme za jelo, učenje, igru spavanje. Taj kućni raspored treba biti rezultat zajedničkog dogovora roditelja i djece.

• KADA UČITI? To ovisi o tome ide li dijete ujutro ili popodne na nastavu. No, važnije je pitanje što se uči koji dan? Jesu li to predmeti koje je dijete imalo tog dana u školi ili predmeti koje ima sutradan po rasporedu sati? Potrebno je učiti predmete koji su toga dana bili u školi, a zašto?  Prema krivulji zaboravljanja, zaborav je najveći neposredno nakon učenja (prvi i drugi dan nakon što je gradivo upoznato). Ako istog dana dijete napravi zadaću, ponovi gradivo i nadopuni to znanje iz bilježnice ili udžbenika, zadano će se gradivo naučiti brže i lakše. Kada opet taj predmet dođe po rasporedu, gradivo je potrebno samo kratko ponoviti. Prvi dio učenja treba učiti gradivo koje je bilo taj dan u školi (i napisati zadaće), a drugi dio učenja treba ponoviti gradivo za slijedeći dan (zadaće bi trebale već biti napisane).
• DOMAĆE ZADAĆE su izuzetno važan i odgovoran posao svakog učenika koji treba obavljati savjesno i redovito. Zainteresiranost roditelja za njegove domaće zadatke djeluje na dijete stimulativno. Djetetu treba savjet i razgovor s roditeljem. Ponekad je jednostavnije djetetu nešto napraviti nego ga podučiti kako će to napraviti sam. Pogrešno je pisati zadaće umjesto djeteta! Ne činite ništa umjesto djeteta! Objasnite i potičite, pokažite sličan zadatak ali zadaću neka dijete radi samo, uz vašu pomoć!

      3. STALNO MJESTO ZA UČENJE 

Ovo je vrlo važno, no to ne mora biti zasebna soba. To može biti stol ili dio stola u zajedničkoj prostoriji, a to mjesto će djetetu omogućiti da uredno drži školski pribor, kao i bolju koncentraciju za rad. 

4. PRAVILNO OSVJETLJENJE

Svjetlost djetetu (ako je dešnjak) uvijek mora dolaziti s lijeve strane (to se odnosi na dnevno i umjetno osvjetljenje) i obrnuto. Stolac na kojem dijete sjedi obavezno mora imati naslon koji podupire leđa.

5. POMOZITE DJETETU NAPRAVITI PLAN UČENJA

Neka svakodnevno planira koliko mu je vremena potrebno za pojedinu etapu učenja. Plan mora biti na vidnom mjestu i nakon učenja, treba vidjeti je li  planirano i ostvareno. Dijete treba poticati na svakodnevno i redovito učenje. Najuspješnije je učenje raspoređeno u vremenu. Efikasnije se uči svaki dan 1 sat, nego svaki treći dan po 3 sata. Ako se u danu uči nekoliko predmeta, treba početi s onim težim i manje zanimljivim. U početku treba intenzivno ponavljati pa i "prenaučiti gradivo" jer će proces zaboravljanja tada biti sporiji. Takvo gradivo kasnije se može ponavljati u dužim vremenskim intervalima.

6.  NAUČITE DIJETE TEHNIKAMA AKTIVNOG UČENJA

• Napravite strukturu lekcije nakon prvog čitanja (uočite osnovni pojam ili nekoliko njih).
• Potičite dijete na učenje s olovkom i papirom, tj. da pravi bilješke (ne automatski prepisivati tekst lekcije nego uočavati bitno i iz svakoga odjeljka zapisati po jednu ili dvije rečenice).
• Postavljanje pitanja - tu se dijete uči razumijevanju i uočavanju bitnog. Ujedno se priprema na moguća pitanja učitelja. Glasno prepričavanje lekcije također pomaže u razumijevanju pročitanog.

7. PAUZA

Potrebno je djetetu omogućiti pauzu nakon svake faze učenja koje ste zajedno dogovorili uz neku samonagradu. To može biti sitnica koja dijete veseli – kocka čokolade, čaša soka, kompjuterska igrica, crtić na TV-u, omiljena serija. Tako će faze učenja  biti efikasnije i dijete će rado učiti iščekujući  trenutak ugode.

         8. POŠTUJTE UMOR DJETETA

Jedan dan u tjednu omogućite djetetu aktivno odmaranje. Organizirajte zajedničko obiteljsko druženje u prirodi i relaksaciju.

Kako potaknuti dijete na aktivniji odnos prema školskim obavezama?

U želji za poticanjem djece na aktivniji odnos prema "školi", roditelji često pribjegavaju nagrađivanju i kažnjavanju. Ova su sredstva učinkovita samo ako se razumno upotrebljavaju.

Kada, zašto i kako nagraditi ili kazniti dijete? Evo nekoliko korisnih savjeta:

1. NAGRAĐUJTE I POHVALJUJTE POZITIVNO PONAŠANJE 

Mnogi roditelji kritiziraju i kažnjavaju loše ponašanje kod svog djeteta, a preko dobrog prelaze kao da se ništa ne događa. Smatraju da je sasvim normalno da dijete redovito održava higijenu, posprema krevet, uči, piše zadaće, poslušno je i sl. te ne zapažaju ono što djeca čine savjesno i dobro. Pohvala ima magičnu moć, djeluje poticajno na razvoj samopoštovanja i osjećaja osobne kompetencije. Dijete koje je stalno kritizirano počinje o sebi misliti loše, a to ga dodatno sputava u pokušajima da promijeni svoje ponašanje.

2. UZ KAZNU NAGLASITE KOJE PONAŠANJE OČEKUJETE

Nemojte samo govoriti "Da se to više nikada nije ponovilo! Ne radi to! Znaš da se to ne smije!“, već uz kaznu uvijek treba djetetu reći koje ponašanje i što ubuduće treba raditi. Rečenicu "Da se ovo više nikada nije ponovilo!“, zamijenite s "Ubuduće očekujem da mi bar dva dana ranije kažeš za kontrolni pa ću ti moći pomoći!“

3. KAO KAZNU USKRATITE NAGRADU 

Ne vičite, nego uskratite zadovoljstvo (nešto što dijete voli – igranje PC-a, gledanje TV-a, izlazak, posjet prijatelju, džeparac i sl.), ali uvijek objasnite zašto ste to učinili i što ubuduće treba raditi da do kazne ne dođe.

4. KAZNA MORA BITI VREMENSKI OGRANIČENA

Ne govoriti "Do daljnjega nema igre s prijateljima! Sve dok se ne popraviš ne možeš izlaziti u park!.“ Vremenski neograničena kazna demotivira, a ako je preduga, gubi vezu s nepoželjnim  ponašanjem zbog kojeg je izrečena. Treba reći: "Igrice ne možeš igrati tri dana! Napiši zadaću i pročitaj 30 stranica lektire pa onda možeš nazvati prijatelja!“ Vremenska kazna dulja od tjedan dana neće imati pozitivan učinak jer će dijete već zaboraviti zašto je izrečena.

5. NE PRIJETITE AKO PRIJETNJE NE MISLITE PRIMIJENITI 

Ako unaprijed znate da nešto nećete primijeniti, tada ne smijete izreći takvu prijetnju, npr. "Nećeš ići na izlet ako budeš imao dvojku u svjedodžbi!“ (a unaprijed znate da to nećete učiniti).. Razmislite prije nego što odredite kaznu. Neka to bude kazna koju ćete moći i htjeti provesti u djelo.

6. KRITIZIRAJTE SAMO PONAŠANJE, A NE LIČNOST

Dijete potičite i hvalite kao osobu, ali kritizirajte isključivo ponašanje. Ne govorite: "Kakav si ti glupan! Od tebe nikada ništa! Nisam ni mislio da ćeš to napraviti kako treba!“, već treba reći, npr.: "Ovo što si danas učinio bilo je zaista glupo, nepromišljeno. Ubuduće  budi  pažljiviji. Ovaj tvoj postupak je pogrešan, nadam se da to i sam uviđaš. Da vidimo kako to ubuduće možeš izbjeći.“

7. NE KAŽNJAVAJTE TJELESNO

Batine su traumatične i imaju psihičke posljedice na dijete. Možda su kratkotrajno efikasne i ostavljaju dojam da "popravljaju stvari“, ali na duge staze kvare odnos između roditelja i djece te ih ona nerijetko u razdoblju puberteta "isključuju“ iz svojih života.

8. REAGIRAJTE I NA DOBRO I NA LOŠE PONAŠANJE

Budite uključeni u život djece. Neki roditelji reagiraju samo kada dijete učini nešto loše jer inače zbog svojih osobnih obveza ne posvećuju dovoljnu pažnju razgovorima i druženju s djecom. Kada je uspješno roditelji smatraju da tako i treba biti. Na taj se način komunikacija s djecom odvija isključivo kroz neuspjeh. U ekstremnim slučajevima sposobno dijete želi privući makar i samo negativnu pažnju svojih roditelja te se devijantno ponaša ili pati od neuspjeha u školi. Često je to nesvjesna reakcija na nedostatak pažnje i emocionalne prisnosti roditelja i djece.

Trebaju li roditelji svojim ponašanjem biti uzor djeci i tako ih još više potaknuti?

Kao što kaže poznata narodna poslovica "Djeca nas ne slušaju, ali ne propuštaju priliku da nas oponašaju“.

Naravno da su osobine roditelja i odgojni stil presudni u formiranju dječje osobnosti. Ne možemo od djece zahtijevati urednost i higijenu u neurednom i prljavom domu. Ne možemo djecu poučavati zdravom načinu života sa zapaljenom cigaretom u ustima ili s čašom alkohola u ruci. Ne možemo im govoriti o značaju i ljepoti književnosti u domu u kojem nema niti jedne knjige ili ako i sami ne čitamo. U svojim zahtjevima tada jednostavno nismo uvjerljivi. Trebamo se  i sami ponašati tako  i sami težiti onim osobinama koje želimo razviti kod svoje djece. Pozitivan primjer je najbolji učitelj! 

Djeca trebaju biti aktivni članovi obitelji u kojoj žive te ih sukladno uzrastu treba uključivati u aktivnosti koje se u obitelji odvijaju.