Osnovna škola Molve

19.5.2017. mi, učenici 5. razreda Osnovne škole Molve, i naša razrednica Rajna Franjo smo se okupili u 8:15 ispred škole. Pozdravili smo mame, tate, bake i djedove i ukrcali se u bus. Kad smo  se udobno smjestili naš dragi vodič nam je govorio uvodni govor. Nakon govora mogli smo ugodno uživati u vožnji autobusom. Učiteljicu Marinu Đukin smo pokupili usput u Koprivnici.

Prva postaja nam je bila grad Varaždin. Na parkiralištu smo se iskrcali iz autobusa i mogli smo si pojesti što god smo imali i uživati u prekrasnom parku. Nakon što smo se najeli (svi siti), ugodno su nas iznenadili srednjoškolci koji su bili na satu tjelesnoga. Zabavljali su nas barem 10 minuta. Nakon toga naš vodič nas je pomalo vodio u samu povijest grada Varaždina. Bile su to jako zanimljive i interesantne priče. Vidjeli smo: varaždinski Stari grad, crkve, dućane, ulicu Anđela-posebno nas je zainteresirala ta ulica, kip Grgura Ninskog i njegov nožni palac i dr. Saznali smo da se u Varaždinu mnogi ljudi vole jer smo našli mnoštvo lokota na kojima su bila napisana imena (to znači da je njihova ljubav vječna). Neki su čak našli i svoja imena na lokotima. Kad smo vidjeli zanimljivosti Varaždina naš vodič i naše učiteljice s punom rukom povjerenja su nam dopustile da se malo sami snalazimo po Varaždinu. Mogli smo ići na sladoled, u park, na sok ili malo razgledavati po samom centru Varaždina.

Rekao je naš vodič da malo protegnemo noge hodajući do tvornice Vindije. Tamo su nas s uzbuđenjem dočekali naš vodič i vodičica koji su i sami radnici u tvornici. Prvo su nas poveli u restoran gdje smo dobili kape (a učiteljice i vodič i kutu). Izgledali smo jako smiješno. Podijelili smo se u dvije grupe tako da nas vodiči lakše vode kroz tvornicu i različite pogone. Puno smo novoga saznali i o tvornici i o njezinim proizvodima. Tvornica Vindija i njezini zaposlenici su bili tako ljubazni i dobrodušni pa su nas zasladili sokovima i pudinzima.

Pričekali smo bus i s osmijehom na licu krenuli prema Gornjoj Stubici i dvorcu Oršić, koji je također i Muzej seljačkih buna. Nakon zavojitih cesta i prekrasnog krajolika stigli smo ispred samog kipa Matije Gupca. S uzbuđenjem u samim petama pojurili smo prema ulasku u dvorac. Prvo smo se, naravno, morali poslikati. Tad je došla naša prezanimljiva vodičica i povela nas u prvu prostoriju dvorca. Hodali smo kroz muzej s ustima do poda od oduševljenja! Bilo nam je drago što smo iz toga maloga što smo znali o Matiji Gubcu pretvorili u totalno drugu razinu promatranja na cijelu situaciju vezanu uz Seljačku bunu. Ovaj muzej i njezine priče će nam sigurno ostati u pamćenju.

Nakon toga  nas je jedan od vitezova poveo prema radionici. Tamo nas je poučio sve, od izrade viteških oprema do oružja koja je obitelj Oršić koristila u srednjem vijeku. A tad je došao i drugi vitez koji nam je pokazao kako se koristiti lukom i strijelom. Uz male ozljede jako puno smo se zabavili. Kad smo krenuli prema autobusu, vitezovi su nas iznenadili prikazujući nam kako se puca iz jedne puške i kako možeš izgledati kao da pušeš vatru. Pozdravili su nas i mi njih, i krenuli prema autobusu.

Kad smo sišli dolje s brda, uzeli smo si sendviče i sokove da si malo pripojedemo. Umjesto da smo sjeli ispred kipa Matije Gubca, mi smo sjeli s jedne strane kipa. Kad smo zasitili trbuhe, odmah smo krenuli u autobus i pošli u centar Gornje Stubice. Tamo smo vidjeli jednu i jedinu Gupčevu lipu. I, opet smo krenuli na put.

Naša posljednja stanica bila je Muzej krapinskih neandertalaca. U međuvremenu u busu smo se zabavljali kao nikad prije. Bus nas je opet ostavio na parkiralištu. Nakon kratkog hodanja, stigli smo pred muzej. Kad smo ušli unutra, pogledali smo petnaestominutni filmić o neandertalcima. Ali sam muzej nas je oduševio! Sve je bilo tako realistično. Kroz muzej nas je vodila odlična vodičica pa smo sve razumjeli. Kad smo izašli iz muzeja, krenuli smo u polu-pećinu gdje su nađene neke od kostiju. Tamo smo se poslikali i krenuli prema autobusu. Kraj autobusa bio je štand na kojem smo mogli kupiti stvari. I, tad smo krenuli kući. U autobusu smo se puno zabavili. Kad smo stigli natrag na Molve, roditelji su nas dočekali i odvezli doma.

U ime svih petaša zahvaljujem se agenciji koja je organizirala ovo putovanje i učiteljicama koje su nas čuvale!