Osnovna škola Molve

Materinji ili materinski jezik prvi je jezik koji neka osoba nauči u svojoj obitelji. Stručnjaci tvrde da je znanje materinskog jezika vrlo važno pri formiranju mišljenja. Istraživanja su pokazala da osoba koja nije svladala svoj materinski jezik ima problema s učenjem ne samo drugih jezika već i s učenjem uopće.

UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog Bangladeša donio odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika.

UNESCO i na ovaj način želi podsjetiti da jezici nisu samo vitalan dio civilizacijskoga kulturnog naslijeđa, već i nezamjenjivi izraz ljudske kreativnosti i veličanstvene različitosti, a obilježavanje ovog dana ide k cilju promicanja jezične raznolikosti i višejezičnog obrazovanja.

Međunarodni dan materinskoga jezika obilježava se svake godine 21. veljače od 2000. godine, s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.

Ove godine, potaknuti temom iz prirode i društva Borba za hrvatski jezik te brojnim tekstovima u čitanci, obilježili smo Dan materinskog jezika čitajući pjesme o hrvatskom jeziku, Bašćanskoj ploči kao početku pisane hrvatske riječi i poezijom na narječjima. Zaključili smo da svoj jezik trebamo voljeti, poštovati i brinuti se o njemu. Utvrdili smo da je hrvatski jezik bogat jer imamo i tri narječja. Također smo čitajući pjesme zaključili da su neki pjesnici posebno voljeli hrvatski jezik jer su o njemu, ali i njemu napisali mnogo pjesama: Vladimir Nazor i Petar Preradović. Trebamo biti ponosni i sretni jer govorimo materinskim jezikom, jer u prošlosti tako nije uvijek bilo, a mnogi narodi nemaju svoj materinski jezik.

Vladimir Nazor – Hrvatski jezik

U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata:

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.

Na vrhu gore i na kraju gata,

U kolibici, u kući, od zlata.

Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće,

Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda, kada me više biti neće.