Izvor: Matej Ištvan, nastavnik povijesti i voditelj učeničke zadruge/
Članovi Učeničke zadruge su povodom nadolazeće Noći vještica (31.10. ) rezbarili bundeve. Ova tradicija spaja drevne keltske običaje, kršćanske svetkovine i staru irsku legendu o snalažljivom kovaču Jacku.
Prije više od 2000 godina, Kelti su na području današnje Irske i Velike Britanije 31. listopada slavili Samhain – kraj žetve i početak mračne nove godine. Vjerovali su da se te noći briše granica između svijeta živih i mrtvih, omogućujući duhovima da lutaju zemljom. Kako bi otjerali zle sablasti od svojih pragova i osvijetlili si put, Kelti su dubili repu, ciklu i krumpir te u njih stavljali žar sa svetih krijesova. Ujedno su nosili strašne maske kako bi zavarali i uplašili duhove.
S vremenom su se ovi poganski običaji isprepleli s kršćanskim blagdanom Svih svetih (All Hallows’ Eve), a narodna predaja iznjedrila je priču o kovaču Jacku. Prema irskoj legendi, lukavi i grešni Škrti Jack nekoliko je puta nadmudrio samog Đavla. Zbog toga nakon smrti nije mogao ući u Raj, a Đavao ga, držeći se obećanja, nije htio primiti u Pakao. Jack je ostao osuđen na vječno lutanje u mraku između svjetova, s jednim komadom užarenog ugljena u izdubljenoj repi koji mu je Đavao dobacio da si osvijetli put.
Kada su irski imigranti u 19. stoljeću masovno doselili u Sjevernu Ameriku, sa sobom su donijeli ove običaje. Međutim, u novoj su domovini otkrili bundeve – autohtono američko povrće koje je bilo puno veće, mekše i lakše za rezbarenje od tradicionalne europske repe. Bundeve su brzo preuzele glavnu ulogu, a običaj se pretvorio u globalnu kreativnu tradiciju koju poznajemo danas.
Naziv Noć vještica (kako Halloween zovemo u našim krajevima) i povezivanje ovog praznika s vješticama stigli su preko srednjovjekovnog progona vještica i crkvenog preoblikovanja starih keltskih običaja. Dakle, dok su Kelti dali datum i maskiranje, a Jack ideju za svjetiljku, povijesni strah od vještica dao je prazniku njegov prepoznatljivi mistični i sablasni ton.
