Knjižničarka:Prije svega Jelena, ISKRENE ČESTITKE NA ZAVIDNOM USPJEHU KOJEG SI POSTIGLA IGRAJUĆI ŠAH I TO SA NEPUNIH DESET GODINA!

Reci mi što je sve prethodilo pozivu Hrvatskog šahovskog saveza da sudjeluješ na svjetskom šahovskom prvenstvu za mlade u JAR-u ?

Jelena:  Još u svibnju 2014. dobila sam poziv od Hrvatskog šahovskog saveza za sudjelovanje na svjetskom prvenstvu koje se održavalo u Durbanu ( JAR) što su moji roditelji prihvatili. Tako sam postala dio jedanesteročlane ekipe koja je predstavljala našu zemlju na tom svjetskom prvenstvu u šahu za mlaade do 18 godina. Jasno, pozvali su me zato jer sam na državnom prvenstvu u Splitu 2013. osvojila drugo mjesto i to mi je onda bila pozivnica da odem ili na evropsko ili na svjetsko prvenstvo.

K: U kojoj kategoriji si ti nastupala u Durbanu ?

J: Nastupala sam  u kategoriji do 10 godina za djevojčice. Na samom svjetskom prvenstvu ukupno je sudjelovalo 959 igrača u kategorijama od 8 do 18 godina dječaka i djevojčica.

K: Kao je izgledalo prvenstvo i da li ti je bilo jako naporno?

J: Pa svaka igra je  prosjeku trajala po 4 sata! Da, bilo je naporno. U mojoj kategoriji natjecalo se 70 djevojčica. Imala sam peh- samo jedan krivi potez sa Idndijkom ( pobjednicom ovog prvenstva) doveo me je u situaciju da sam izgubila volju i povjerenje u svoje sposobnosti. Kasnije sam vidjela da i drugi iz naše ekipe gube i to me je potaklo da se ne prepustim očaju.  Sa osvojenih 4,5 boda od mogućih 11  ostvarila sam 3 pobjede, 3 remija i 5 poraza pa sam u ukupnom plasmanu od 70 djevojčica osvojila 52 mjesto.

K: Pa to je ipak svjetsko prvenstvo i to je doista rezultat na kojeg moraš biti ponosna prije svega ti, tvoji treneri, Hrvatski šahovski savez, tvoji roditelji i svi mi ovdje u školi !

J: Hvala!

K: Kako je uopće došlo do toga da poćneš igrati šah?

J: Kad sam krenula u školu javila sam se u Šahovski klub KONK kojeg je u to vrijeme vodio u našoj školi Ivan Baruškin.Tako sam prvi puta zaigrala šah sa 6,5 godina. Kasnije sam postala članicom kluba PICOK u Đurđevcu, gdje me roditelji voze na treninge dva puta tjedno. Tamo nas trenira Stanko Dimitrović. Vrlo često nastupam za oba kluba, već prema potrebi.

K: A kako siu izgledale pripreme za Durban? Da li su treninzi bili nešto pojačani?

J: Uh, da. Toga se ne smijem ni sjetiti! Imala sam doma privatnog trenera Branka Kutuzovića, šahovskog majstora ili velemajstora (nisam baš sigurna u njegovu titulu). Šest dana smo trenirali  po osam sati! Bilo mi je jako naporno, već sam sanjala šah!

K: To je bilo ovog ljeta? Srećom, nisi imala još i školskih obaveza. Kako inače uspijevaš organizirati svoje slobodno vrijeme koje je po mojoj spoznaji prepuno još i drugim raznim aktivnostima, a isto tako znam da si u školi istovremeno odlična učenica?

J: Da, istina, osim šaha treniram još košarku i nogomet, obožavam plivanje i dramsku grupu. Osim toga još i plešem u ritmičkoj grupi, sviram u tamburaškom orkestru  školi, pjevam u malom zbori i plešem u malom folkloru.

K: Ovaj broj aktivnosti bio bi  dovoljan za nekoliko djece, a ne za tebe jednu! Stvarno je nevjerojatno kako to sve uspjevaš!

Reci mi, kad bi morala izdvojiti samo jednu aktivnost koja te najviše veseli, koja bi to aktivnost bila?

J: DRAMSKA.Obožavam glumiti!

K: Vjerujem ti da te trenutno šah toliko ne oduševljava jer je ovo putovanje, treninzi i natjecanje bilo doista iscrpljujuće za tebe. U svakom slučaju, nadam se da nećeš prekinuti igranje šaha i da će te uskoro šah veseliti skoro kao i gluma, ako ne i više!

Zanima me još da li možeš izdvojiti neke medalje ili pehare na koje si posebno ponosna?

J: Da, najdraža medalja mi je iz Sv. Ivana Žabno gdje sam bila najbolja u kategoriji do 10 godina makar tada još nisam imala 10 godina! A i pehar, koji sam osvojila ovog ljeta za Dane Općine Molve na šahovskom turniru gdje sam ga osvojila u brzopoteznom šahu. To mi je najveći pehar kojeg imam u zbirci!

K: Jelena, za kraj, reci mi o samom putu do Durbana i boravku u gradu.

J: Putovali smo avionom - meni je to bilo prvi put u životu! Samnom na putu je bila mama. Krenuli smo avionom iz Zagreba za Zurich. Odatle smo letjeli do Dubaja i odatle do Durbana. Put je trajao 24 sata!

K: Da li te je bilo strah letjeti avionom i da li ti je put bio  naporan?

J: Nije me bilo strah i baš smo se putem dobro zabavljali! Ne, nije mi bio naporan put. U samom Durbanu bilo je malo  i slobodnog vremena . Išla sam s mamom u Akvasiti, gdje je stvarno bilo super. Nisam spomenula da je Durban na samoj obali i taj Akvasiti je predivan zabavan park na vodi. Tamo sam stekla i nove prijateljice iz Indije, Kine, Kazahstana i Južne Afrike. U svakom slučaju Durban će mi ostati  u nezaboravnom sjećanju! 

                                                                                Marina Sabolović