Katica Lončar je prava čuvarica starina, običaja i tradicije. Stupivši u njezin dom, gdje nas je dočekala s velikim osmijehom, odmah smo vidjeli i osjetili dah te njezine neizmjerne ljubavi i predanosti u svojoj misiji da što više toga otrgne zaboravu i prenese mladim naraštajima. Ima tu puno uporabnih i ukrasnih predmeta koje brižno čuva, a neki od njih su uspješno integrirani u njezin moderan dom gdje i dalje imaju svoju prvobitnu funkciju.

No, naš cilj je  bio saznati što je to tkanje i kako se to radi. Došli smo na pravo mjesto jer Katica je i tkalja, jedna od dvije u selu, i po toj svojoj aktivnosti je poznata u našem širem zavičaju. Učenicima je objašnjavala proces nastajanja tkanine od sjetve lana pa do tkanja na naredu, odnosno tkalačkom stanu i pokušala dočarati taj vremenski dugačak i fizički mukotrpan posao. Demonstrirala im je tkanje, a najzanimljiviji dio je bio kad su uz njezinu pomoć i sami učenici utkali svojih nekoliko niti. Također su pokušali raditi na kolovratu što se činilo zabavno i lako, uspostavilo se da je i dalje zabavno, ali ne baš i lako.

Bilo je tu puno nama novih naziva, novih riječi. Dogovor je bio da se tijekom posjeta razgovara zavičajnim govorom no i tu smo zapinjali jer na žalost djeca i u vlastitom domu sve više „stare“ riječi zamjenjuju onim iz standardnog književnog jezika ili žargonom.

Dva školska sata su brzo prošlo, puno toga smo staroga/novoga zapazili, puno smo pitali, razgovarali, slušali, uspoređivali, opisivali… Zaključili smo da je život seoske žene danas puno lakši nego što je to bio  u prošlosti.

Na kraju je slijedio poziv tete Katice da slobodno dođu sa svojima mamama ili bakama  da „utvrde gradivo“, sve u nadi da će se možda naći neko mlado biće koje će se zainteresirati i nastaviti njezinu misiju čuvanja starina, običaja i tradicije.