Online radionicu vodila je prof. dr. sc. Anita Peti-Stantić, izlagači su bili uvaženi znanstvenici Igor Rudan i Goran Šimić, a bavili smo se vanjskim i unutrašnjim znanjem te manipulacijom znanjem.

Sudionici iz cijele Hrvatske, učitelji i učenici završnih razreda osnovne škole i učenici srednjih škola, bili su potaknuti na čitanje ulomaka iz knjiga autora Manfreda Spitzera i Igora Rudana, nakon čega su s izlagačima raspravljali o korisnosti i štetnosti interneta. Postavljana su zanimljiva pitanja: što bi se dogodilo da „nestane“ interneta? S koliko godina smo dobili prve smartphone  i do koje godine života ih treba izbjegavati? Jesu li znanstvenici dosegli vrhunac istraživanja i doznali sve što se treba znati? Kako smanjiti opterećenje za oči koje nastaje gledanjem u različite ekrane tijekom dana, ako smo prinuđeni čak i u školama biti online?  Jesu li pametni telefoni zaista pametniji od nas?

Na ova i slična pitanja učenici su zajedno tražili odgovore.

Predlažemo vam da i sami pročitate knjige o kojima je bila riječ:

Za motivaciju prilažemo zanimljiv ulomak iz knjige Igora Rudana, Točna boja neba.

          Profesor mi je ispričao priču o plemenu stvorenja koja su stoljećima sretno živjela na dnu oceana, u potpunome mraku. Jednoga se dana rodilo stvorenje znatiželjnije od svih ostalih te odlučilo zaplivati uvis, dalje no itko prije njega, sve do kraja njihova svijeta tame. Kada je isplivalo na površinu oceana, vidjelo je golemo, plavo nebo te se u strahu vratilo na dno oceana kako bi o čudesnome kraju njihova svijeta izvijestilo i sve ostale, no nitko nije mogao vjerovati nečemu toliko neobičnom te ga odmah proglasiše lažljivcem i čudakom.

            Ipak, njegov je neočekivani iskorak zaigrao maštu još nekih stvorenja pa je jedno od njih ponovilo poduhvat već nekoliko dana kasnije. Kada je izronilo, nebo je bilo oblačno i sivo, grmjelo je i sijevalo te se stvorenje prestrašeno vratilo na dno. Pričalo je svima kako kraj svijeta nije plav ni lijep, već tamnosiv, bučan, prepun neobičnih bljeskova. Uzbuđenje i uznemirenost među članovima plemena narasli su idućih dana do te mjere da je treće stvorenje, vrlo staro i poštivano u njihovoj zajednici, odlučilo i samo zaplivati uvis i stati na kraj glasinama. Izronilo je točno u ponoć, nakon oluje, te ga je dočekalo tiho, crno nebo posuto bezbrojnim svjetlucavim zvijezdama. Iznenađeno, stvorenje se vratilo na dno te moralo potvrditi kako njihov svijet ima kraj, no on nije ni plav ni siv, nego crn, a svjetlo na njemu nije koncentrirano u jednom velikom snopu niti se ukazuje kao brojni, spektakularni bljeskovi, već je razasuto cijelim vidokrugom u obliku sitnih, mirnih, dalekih točaka. Priče svakoga od triju stvorenja bijahu sada, međutim, toliko proturječne, da čitavo pleme odluči oformiti petočlano izaslanstvo i poslati ga na površinu kako bi donijelo konsenzus jer bijaše očito da barem dvojica ne govore istinu, ako ne i sva trojica. Izaslanstvo je izronilo usred oblačne noći te se vratilo i objavilo kako kraj njihova svijeta doista postoji, no on nije nimalo različit od svega što već ionako dobro poznaju jer tamo je samo mrkli mrak i ništa drugo.

            Profesor mi je tada objasnio kako ova priča simbolizira rad epidemiologa koji nikada ne smiju donositi zaključke na temelju pojedinačnog opažanja niti previše vjerovati rezultatima manjeg broja istraživanja. Epidemiolozi često istražuju isti problem koristeći se pritom sasvim različitim pristupima, metodama, istražujući pritom različite populacije u različitom okolišu i vremenu te samo sklad između vrlo velikog broja takvih opažanja može predstavljati temelj za donošenje konačnog suda o bilo kojoj epidemiološkoj istini, ako takva uopće postoji. No, usprkos ovakvomu relativističkom pogledu na epidemiološku znanost i njezina ograničenja, profesor Cvjetanović je, činilo se, uvijek u rukavu imao spremljen najbolji mogući odgovor na bilo koje pitanje koje bi mu se itko usudio postaviti. “Vrag nije mudar zato što je poseban. Vrag je mudar samo zato što je star”, volio je podsjećati mlađe kolege.