Kako motivirati dijete na učenje?

Kod djece, naročito one koja imaju neke teškoće, postoji problem učenja i pisanja zadaće. Vrijeme za domaću zadaću i učenje pretvara se u iskušavanje strpljenja. Problem nije nedostatak sposobnosti, već izostanak motivacije jer je uspjeh u učenju kombinacija umijeća i želje. Neuspješnim učenicima nedostaje zainteresiranosti za učenje jer oni uče pod pritiskom  i površno svladavaju gradivo. Bez motivacije sve je teško, naporno i traje beskrajno dugo. Motivirano učenje povećava ustrajnost i koncentraciju, stoga je takvo učenje i učinkovito. 

Od rođenja djeca počinju upoznavati svijet i učiti. Njihov mozak stalno se mijenja jer je u djetinjstvu on vrlo plastičan te okolina, iskustvo, emocije i procesi učenja ostavljaju u njemu najdublje i najtrajnije tragove. Iz interakcije genetskih preduvjeta i iskustava stečenih u djetinjstvu stvara se individualni motivacijski profil. Vlastiti unutarnji poticaj najučinkovitiji je te je najjača snaga, a nastaje kada djeca teže znanju iz znatiželje, zadovoljstva i zato što neki predmet ili aktivnost u njima budi iskren interes. Motivacija može dolaziti i iz drugih izvora, npr. kada djeca uče da bi udovoljila roditeljima, impresionirala učitelje, da dobiju poklon i sl. To je vanjska motivacija koja je orijentirana na posljedice učenja i funkcionira kratko te se ne oblikuje vlastita snaga volje. Temelj svake motivacije utjecaj je okoline gdje topli i pozitivni obiteljski odnosi djetetu pružaju sigurnost što je osnova za zdrav razvoj mozga, uključujući i motivaciju. Vrlo važno kod učenja je strpljenje koje se može i mora učiti. Potrebno je od najranije dobi vježbati pažnju. Djeca, koja se u predškolskoj dobi nauče koncentrirati na izvršenje zadatka, u dobi od 11 ili 12 godina bolje uče od onih koji su imali problema s koncentracijom. Iz tog je razloga važno kroz igru vježbati djetetovu koncentraciju i ustrajnost jer se dijete, udubljujući u rad, vježba rješavati probleme, stječe sigurnost u sebe i bolje uči.

Što sve smanjuje djetetovu motivaciju?

Postoji niz čimbenika koji mogu više ili manje utjecati na djetetovu želju za učenjem. Prekomjeran pritisak na dijete od strane roditelja i škole može potisnuti djetetovu motivaciju zadajući mu previsoke i nedostižne ciljeve što dovodi do toga da dijete uči bez radosti. Problemi s motivacijom mogu nastati i zbog prevelike roditeljske brige. Ukoliko roditelji ispunjavaju svaku želju svoga djeteta ili rješavaju njihove probleme umjesto njih, oni neće razviti sposobnost odgađanja ispunjenja želje, odnosno toleranciju te će teško razviti samostalnost i sposobnost podnošenja problema. Roditeljska ljubav je važna, ali ona koja potiče razvoj unutarnje motivacije, a ne ona koja ju koči. Djeca moraju i griješiti kako bi osjetila posljedice svojih grešaka i naučila da probleme trebaju i mogu riješiti.

Kako pojačati unutarnju motivaciju kod djece?

Ne postoji čaroban štapić kojim bismo mogli uključiti želju za učenjem, no roditelji i oni koji rade s djecom mogu im pomoći da se ta motivacija probudi. Važna je okolina ispunjena ljubavlju uz jasno postavljena pravila i granice gdje djeca imaju slobodan prostor za razvoj samostalnosti, a roditelji ih u tome podržavaju. Roditelji bi trebali pokazati zanimanje za temu i sadržaj gradiva, a ne samo rezultate učenja jer cilj je da dijete zna kako su zainteresirani za njegov opći razvoj, a ne samo školske uspjehe. Samostalnost kod djece treba poticati postavljajući razumna ograničenja. Djeci su važne smjernice, odnosno dnevni raspored gdje će oni znati kad je vrijeme za pisanje zadaće, zajednički ručak ili večeru, slobodno vrijeme. Djeca moraju što ranije preuzeti odgovornost za svoje učenje, ali i znati da će ih roditelji uvijek podržati. Također je bitna vjera u vlastite sposobnosti. Dijete mora shvatiti kako će ga njegovi napori dovesti do potrebnih rezultata. Iz tog je razloga važno pohvaliti uloženi napor i trud, a tek onda rezultat. Roditelji svojim ponašanjem utječu na djetetov odnos prema učenju. Kako bi pomogli djeci da marljivije uče, moraju im pokazati da im žele pomoći, ali ne raditi umjesto njih. Treba isplanirati što će prvo učiti i koliko će vremena potrošiti. Važno je da dijete ima pauze tijekom pisanja zadaće i učenja kako bi moglo ostati koncentrirano za sadržaje koje mora savladati. Tijekom učenja, svakih dvadeset minuta treba kratko predahnuti oko 5 minuta, a nakon takva dva do tri kratka odmora, potrebno je napraviti dulji predah koji će trajati 20 minuta. Nakon tri sata rada treba uzeti odmor od sat vremena. Višesatno učenje nije učinkovito jer dolazi do preopterećenja i gradivo se više ne usvaja. Bolje je učiti sistematično u kraćim vremenskim razmacima.

I ono najvažnije je biti strpljiv i dosljedan. Ne smijemo raditi umjesto djeteta čak i kada mislimo da ćemo mu time pomoći. Naši napori urodit će plodom iako to ponekad nije vidljivo odmah. Ne smijemo zaboraviti da je cilj koji ćemo postići vrijedan svih uloženih napora.

(Kamarovsky, E. 2010. Tajne uspješnog učenja – praktični vodič za pomoć učeniku. Planet Zoe. Zagreb)

Ivana Radić,  prof. logoped