Dalje smo prolazili kroz Donja jezera prema Gornjim jezerima. Vodič nam je govorio zanimljive informacije koje su nas oduševile te smo i prebrzo stigli do najvećeg jezera, jezero Kozjak. Odande smo nastavili brodom koji nas je sigurno dovezao do  Gornjih jezera.

Meni najljepši slap tamo je Veliki prskavac. Kad smo stigli do odmarališta na kraju puta, počela sam razmišljati o tome kako mi nije ni čudno što su Plitvička jezera na UNESCO-ovom popisu prirodne baštine. Tijekom puta nisam razmišljala bole li me noge ili kada ćemo doći do našeg cilja, već sam razmišljala o tome kako li će izgledati sljedeći slap, hoću li vidjeti još jednog guštera ili još jednu vrstu prekrasnih orhideja. Ako vam se pruži prilika posjetiti Plitvička jezera ne ustručavajte se jer nećete požaliti. Posljednju etapu puta proveli smo u vlakiću koji nas je vratio na početak staze i do našeg prijevoza.

Iz Plitvičkih jezera krenuli smo prema domu, ali smo imali usputne stanice. Prva od njih je bio restoran jer se od silnog hodanja silno ogladni. S punim trbusima nastavili smo do mjesta Turanj gdje se nalazi Muzej domovinskog rata na otvorenom. Muzej nas je sve oduševio.

Zadnja stanica prije povratka bila je u Karlovcu. Tamo smo stali samo zbog jednog razloga, a to je posjet Slatkovodnom akvariju Aquatika gdje se mogu vidjeti male, velike, rijetke, ali i obične slatkovodne ribe.

Poslije razgledavanja akvarija i kupovanja suvenira, odšetali smo do rijeke Korane, koja navodno, izvire u Plitvičkim jezerima. Nakon fotografiranja, krenuli smo kući.

Zahvaljujemo učiteljicama Mireli Halaček i Ani Molnar Šadek što su nas pazile i s nama se zabavljale.